Ono što zovemo „čudom“ moguće je samo u stanju hipersugestibilnosti.
Mas Oyama je negdašnji korejski gerilac i oyabun (šef određenog područja, op.a.) japanske mafije Jakuze koji je stvorio kyokushinkai, najokrutniji karate stil iz kojeg će kasnije nastati kickboxing, MMA i UFC. Proslavili su ga borci poput Bluminga, Hollandera, Kalenbacha,Schilta, Overeema, Huga ali i glumca Dolpha Lundgrena. Planetarnu slavu je Oyama stekao nakon prikazivanja filma „Taj čudesni karate“ koji je šokirao tadašnju publiku koja je prvi puta vidjela borbu bez ikakve zaštitne opreme i nokaute udarcima nogom u glavu. Oyamin je motto bio „prekoračiti granice vlastitih mogućnosti“ pa su polaganja za pojaseve iznad crnog zahtijevala kontinuirane trominutne „kumitee“ koji su ponekad trajali više od jednog sata. Bila je potrebna zaista nadljudska volja da se podnesu muke i silni udarci protivnika koji su se mijenjali svake tri minute.
Promatrajući te borbe jasno sam mogao razlučiti u kom trenutku se svijest kandidata sužava kako bi ga zaštitila od nepodnošljive boli i traume. No, minute su tekle i svi su nekako iznalazili snage i išli dalje. Tada sam registrirao jednu bitnu okolnost. Dok su teturali pod kišom žestokih udaraca njihovi su ih prijatelji bodrili frenetičnim navijanjem koje se svodilo na sugestiju koja je poručivala njihovoj podsvijesti da je moguće podnijeti i nemoguće. Što im je na kraju u pravilu i uspijevalo.
Oyama se u mladosti na par godina povukao u osamu kamene kolibe u zabačenom dijelu Japana. Dane je provodio u višesatnoj zenbudističkoj meditaciji koju je kombinirao s intenzivnim fizičkim treninzima koji su se svodili na sve veća iskušenja. U trenutku unutarnje krize shvatio je ono što će propovijedati do kraja svog života – duhovni ali i proboji ograničenja u svakodnevnom životu mogući su samo snažnim uvjerenjem u trenucima krajnje neizvjesnosti. Općenito se vjeruje da je dosegao tzv. stanje satorija, spiritualne iluminacije a često je naglašavao da je svijet oko nas, od Prirode do međuljudskih odnosa – nemilosrdan. Samo samuraj koji je u stanju nadići svoja trenutna ograničenja može uspjeti u svojim nakanama čija se moralnost podrazumijeva. Legenda govorio da u karateu nikada nije izgubio borbu no to je imalo svoju cijenu. Prema iskazima njegove kćeri jedinice, pod stare je dane noćima stenjao od bolova koje su mu donijele duge godine žestokih napora a umro je od karcinoma gušterače u dobi od 71 godine. Nadživjele su ga njegove škole kyokushinkaia u 128 zemalja svijeta.
U jednoj od njegovih dvorana sam se prvi puta sreo sa stanjem svijesti koje zovem hipersugestibilnošću (kada osoba zbog dramatičnog suženja svijesti svaku sugestiju prihvaća bez otpora, op. a.) a nastaje pod enormnim pritiskom vanjskih i unutarnjih čimbenika.
Ron Hubbard, tvorac scijentologije, dobrim primjerom ilustrira funkcioniranje obrambenih mehanizama naše svijesti. Navodi primjer čovjeka kojeg na cesti snažno udari automobil. Kako se radi o strahovitu šoku, svjesnost se automatski sužava kako bi izbjegla bol i šok. Ako u tom trenutku netko stradalome nešto govori, te će riječi stvoriti tzv. engram. Otisak u podsvjesti koji će svaki puta kada u životu čuje isti sklop riječi pokrenuti neurone i isto/slično stanje kao kod prvobitnog udesa! Dakle, to je stanje negativne hipersugestibilnosti koje vodi programu koji nas može maltretirati do kraja života.
Prema Hubbardu, takvi se engrami mogu „izbijati“ postupkom auditiranja što je Freud nazivao evokacijom potisnutih trauma od čega je u praksi odustao jer je metoda često urodila negativnim efektima na pacijenta. Do suženja svijesti mogu dovesti razni oblici emocionalnog stresa kao i posljedično “programiranje“ , pogotovo u najranijoj mladosti, pa se kasnije teški psihički problemi, neadekvatnost u raznim situacijama, sukobi s djecom, neuspješnost u poslu, ovisnost o drogama i kocki, čak i nagoni serijskih ubojica mogu tumačiti tim već zaboravljenim kratkim trenucima hipersugestibilnosti.
Upravo ovakovo programiranje Scijentološke crkve pomoću iscrpljujućeg auditiranja i maltretiranja opisuje holivudska glumica Leah Remini. Pod sugestijom scijentologa, kako ukazuje, djeca se odriču roditelja i obrnuto.
Dramatični negativni primjeri hipersugestibilnosti pod emocionalnim stresom su i tzv. Stockholmski sindrom ali i kolektivna (samo)ubojstva članova kultova poput Hrama naroda Jima Jonesa ili Heavenly Gate. Neki tvrde da je i notorni Charles Manson kombinacijom rudimentarnih oblika scijentoloških tehnika i halucinogenih droga bezazlene klince pretvorio u serijske ubojice. A to ne uspijeva niti pod hipnozom.
Nevjerojatan je najnoviji primjer „Malog Bude“ iz Nepala, imena Bomjon, klinca koji je s 13 godina započeo meditirati ispod drva ponad svog sela navodno se ne mičući s mjesta 10 mjeseci. Mada je najavio da je novi Buda i da će ostati u stanju meditacije 6 godina, znatno prije toga, potaknuti običnim novinskim vijestima, u džunglu južnog Nepala iz Amerike i Europe su nahrupili fanatici pa se njihov broj popeo na čak 400 tisuća! U međuvremenu je mali Buda stasao, stvorio vlastiti kult a pomalo su iz njegovih ashrama počele nestajati žene ali i muškarci. Neki koji su izbjegli gadnu sudbinu prijavili su policiji da novi sada 29-godišnji prorok otima, pljačka, premlaćuje i ubija ljude, siluje žene a uskoro se ustanovilo da je svetac ucmekao i vlastitu sestru pa se konačno morala umiješati i troma nepalska policija. Ispostavilo se da novopečeni Buda za kojeg je sljedba čak tvrdila da je „na nivou višem od samog Bude“ posjeduje mobitel i tablet s bogatom kolekcijom pornografskih filmova. A jedan je od njegovih pomoćnika priznao da mu je redovno nabavljao afrodizijake. I uprkos svemu, Bomjon ima sljedbenike koji su mu još uvijek vjerni!
Medicina razlikuje placebo kod kojeg uvjerenje pacijenta da mu nešto pomaže dovodi do poboljšanja ili ozdravljenja i nocebo kod kojeg pacijent može negativno reagirati na supstancu koja je bezopasna ako vjeruje da mu može naštetiti. Iako se vjerovalo da kod placeba ne dolazi do objektivnog poboljšanja koje se očituje u biokemijskom i fiziološkom statusu danas znamo da puko uvjerenje može promijeniti kemizam u tijelu.
No, između placeba i hipersugestibilnosti postoji bitna razlika. Placebo je zasnovan na uvjerenju pacijenta a hipersugestibilnost na posvemašnjem zaobilaženju racionalnog uma i usađivanju nesvjesnog stava koji je teško naknadno mijenjati.
Moć sugestije plasirana u trenucima sužene svijesti i emocionalne krize strahovita je.
U Aziji je spiritualni turizam postao unosna grana industrije. Recept je jednostavan. Snimite što više youtube uradaka. O bilo čemu ali svaki puta naglašavajte da ste superiorni i svi koji vas gledaju imaju nevjerojatnu sreću odnosno dobru karmu da su na vas nabasali. Unižavanjem buduće pastve stalnim ponavljanjem kako ima „preveliki ego“ i obećavanjem prosvjetljenja uz adekvatni yoga-look ne možete promašiti. Ma kakve god gluposti pričali. Dobro dođe i ismijavanje pred kamerom kakvog curetka koji kleči pred vama i cendra u čežnji za nečime što ni sama ne zna što je zapravo. Možete, kao jedan novi indijski duhovni poduzetnik, obećavati starost od 200 godina u „istom tijelu“ i „rješenje financijskih dugova“ a da masa Zapadnjaka izbezumljena od briga i neuspjeha neće uopće osjetiti o kakvim se besmislicama radi. Tako da lukavi mladac već ima 47 centara izvan Indije.
Ono što sam naučio u Indiji i zemljama Azije općenito jest da se svaki Azijat odnosi s poštovanjem prema osobama koje se izdaju za duhovne učitelje ali jako pažljivo razmatra kome će se prikloniti. Oni koji u Indiji ne mogu proći jer ih brzo pročitaju nalaze pravi Eldorado na Zapadu. Zato je dobar stav da si je svatko sam guru a može sa zahvalnošću prihvatiti lekciju kvalificiranog učitelja. I nagraditi ga za to. Bez da kleči pred njim.
Nešto je benignija scena koja ide pod nazivom samopomoći. Tragikomično je jedino kada vam „life-coach“ obećaje riješiti probleme koje nije riješio ni u svom životu! Dobro osmišljena i stručno potkovana terapija koja potiče optimizam je, međutim, često vrlo korisna.
Dakle, od pomoći do zloporabe je samo mali korak.
Izvor problema je u tome da ljudi traže, kako bi rekao Jung, arhetipsku figuru Mudraca a ne učenje samo. Jer sva su učenja zapisana u svetim i drugim spisima. Pa gurui i treneri nisu nužnost nego eventualno korisni savjetodavci. Dok je trenerima to, uz rijetke iznimke, nedvojbeno jasno, guruima bi u takvoj ulozi izmakla kontrola nad sljedbom. A tu kontrolu vidimo u praktično svim oblicima sljedbi – političkih i religijskih. Kod prvih se radi o osobnim, materijalnim interesima a drugih emocionalnoj ovisnosti.
Evolucija je u svim svojim aspektima nemilosrdna. Nema tu ni trunke milosti. To važi za cijeli spektar, od biljaka preko životinja do čovjeka. Nužda je jedini pokretač evolucije. U zadnjih dvije tisuće godina nije prošao ni jedan dan a da se negdje u svijetu nije vodio rat. Tehnologija i medicina se najbrže razvijaju u ratu, Renesansa je nastala u krvi a najveće su krize odskočna daska prema naprijed. Bez obzira na žrtve.
Je li moguće da hipersugestibilnost ima pozitivni predznak?
Da ta prolongirana ili trenutna ekstremna nužda pokrene neurone na do tada neviđeni način i napravi ono što inače nazivamo „čudom“?
Hipersugestibilnost je najveća kazna ali i dar Prirode. To je i sposobnost psihe da prihvati pozitivnu sugestiju s takvom punoćom da može pokrenuti čitavi sustav do razine neurohormona i dublje i ozdraviti tijelo u poodmaklom stadiju odumiranja. Ili izvući iz čovjeka neviđenu snagu u trenucima depresije, očaja i gubitaka. Neki tvrde da je priča o majci djeteta teškoj pedestak kilograma koja je podignula prednji kraj kamiona koji je stisnuo njeno dijete uz zid samo urbani mit. No, nije mit 1300 u medicinskoj literaturi opisanih neobjašnjivih izlječenja kojima su nadjenuli ime „spontanih remisija“. U Lourdesu se dogodilo dosta čudesnih izlječenja od kojih je Vatikan samo 69 priznao kao „čuda“. Zadnje 2011., trenutni potpuni oporavak jednog Francuza oboljelog od multiple skleroze u zadnjem stadiju.
Nobelovac Alexis Carrel koji je i sam nazočio jednoj gotovo nestvarnoj remisiji karcinoma želuca kaže: „Ne radi se o nemogućim biokemijskim reakcijama nego mogućima koje su ubrzane milijardama puta. Kako, to mi nije jasno….“.
Tu tek stvari postaju složene. Naime, u igri je genetski polimorfizam, zapravo, recimo, greške u genetskom tkanju. Koje dovode do „prljavih gena“. Imamo približno 20,000 gena a broj mogućih „snipova“ (SNP) dakle sićušnih grešaka je čak 10 miliona. Računa se da ih svatko od nas u genomu ima oko 1,2 miliona. Od čega 40,000 njih može biti uzrokom oboljenja i raznih patologija. Nezamisliv je proces koji uključuje bezbrojne faktore korekcije tih grešaka (u igri je sve, DNK, mRNK, iRNK…proteini, hormoni, neuropeptidi…) što je potrebno da bismo mogli očekivati nešto što je doista, gledajući očima medicine – čudo. Dakle, ta ozdravljenja ipak nisu nadnaravna jer nikome nikada nije, recimo, izrasla nova noga, ali su fantastično malo vjerojatna.
To je glavno oružje skeptika koji ističu da je do danas u Lourdesu bilo oko 200 miliona posjeta bolesnika a izliječeno ih je samo 69 pa to njima naprosto predstavlja statističku slučajnost.
Jedini koordinator koji može upravljati tim sustavom stvorenim kroz milijarde godina evolucije jest naša svijest. Ja tipujem na spomenuto stanje hipersugestibilnosti, ili izazvano trenutnim ekstremnim pritiscima ili prolongiranim djelovanjem sugestije. A da se ovakova nevjerojatna ozdravljenja ne događaju samo u svetištima ili u stanju trenutne unutarnje krize pokazuje primjer Australca Iana Gawlera, oboljelog od uznapredovalog metastatskog sarkoma. Psihijatar Ainslie Meares ga je podvrgao svakodnevnim petosatnim seansama psihoterapije. U podlozi koje je, sasvim očito, bila snažna opetovana sugestija. Mimo svih predviđanja, čovjek je potpuno ozdravio.
Dakako, u slučaju Lourdesa, mnogi tipuju na Stvoritelja. Jer je On i stvorio tu svijest. Dakako, tu tvrdnju ne odbacujem ali je prihvaćam tek u trenutku kada ponestane bilo kakvog racionalnog objašnjenja.
Niz autora poput Dispenze, Liptona, Bradena, Dosseya, Murphya, Pealea, Couea, Lozanova, Gawainove, Hayeve, McTaggartove i drugih tvrdi da je moć sugestije gotovo nezamisliva. Kao da je u stanju sve cirkadijarne ritmove i složene procese posložiti kako bi djelovali u istom smjeru – prema ozdravljenju.
No, kao što smo vidjetli, to nije baš lako postići.
Po meni je jedan od načina primjena subliminalnih poruka skrivenih u glazbi. Kako se time praktično bavim od 1988. godine, vidio sam puno raznih efekata subliminala koje sam koristio. Moguće je potpomoći trajnu remisiju Hodgkina IVb, podržati remisiju multiplog mijeloma na više godina, „odgoditi“ utjecaj metastaza na jetri preko deset godina, posve eliminirati negativne reakcije na kemoterapiju, čak u samo tjedan dana bitno poboljšati stanje kod anksioznosti i depresije ili znatno smanjiti tegobe kod Crohnove bolesti ili kolitisa. Lista je podulja.
Problem je u tome da o ličnosti osobe ovisi učinak ali i period čekanja istog koji dakako, ponekad izostane.
Doseg sam autosugestivnog programiranja do impresivnih razina shvatio kada me posjetio sredovječni čovjek s dijagnozom Non-Hodgkina. Liječnici su mu rekli da se bolest pogoršala i da mu je ostalo još šest mjeseci života. Gledajte – rekao je kada je zatražio moju pomoć – nisam zabrinut za sebe ali sam samohrani otac dvije kćeri i ne smijem umrijeti dok one ne završe školovanje i ne skrase se. A to je nekih sedam godina…
Umro je točno 7 godina kasnije, mimo svih predviđanja.
Da parafraziram Johna Lennona: Još će proteći mnogo vode ispod mostova Temze dok ovladamo čudesnim potencijalima naše svijesti i načinima samoprogramiranja koja ih potiču a prečesto ih i olako nazivamo – božanskima.
Slika 1: Mas Oyama – legendarni Korejanac koji je dokazao moć samouvjerenja u karateu.
Slika 2: Charles Manson – čovjek koji nije ubio nikoga, ali je instrumentalizirao druge da ubijaju za njega. Ni do danas nisu psihijatri do kraja razjasnili kako mu je to uspijevalo.
Slika 3: Još uvijek ne znamo razliku između djelovanja gena, sudbine, više sile i izbora u našim životima.
